SÝMBOLON, video instalacija i slike ( ulja na platnu), galerija Josip Račić, Zagreb, 1998.

U svojim recentnim radovima Davor Mezak ustraje na poetici medijskog kontrastiranja i istovremenog usuglašavanja klasičnog slikarstva na platnu s izazovnim mogućnostima video-instalacija. Na prvi se pogled ovakav umjetnički postupak može doimati dvojbenim, ali Mezakova interpretacija uvjerit će nas da se radi o fleksibilno zamišljenom te začudno inventivnom bi medijalnom spoju. To znači da iako slike i video-instalacije mogu egzistirati i posve samostalno, nije ih moguće u cijelosti shvatiti bez svijesti o njihovoj sukcesivnoj uvjetovanosti. Svaka slika, naime, predstavlja svojevrsnu tematsko-morfološku najavu neke od video-instalacija.

Pogledajte video na linku: 
Izložba Symbolon, galerija J. Račić, 1998.

Više

Štoviše, realizacijom video-instalacije slika postaje i njezinim integralnim dijelom, prerastajući na taj način iz iluzionističke dvodimenzionalnosti u konkretnu predmetnost. Naslikani predmet zajedno sa svojim cjelokupnim univerzumom unutar kojeg bivstvuje - slikom, postao je, dakle, objektom u punom smislu te riječi. Sve te medijske mijene odvijaju se posredstvom naglašene narativne potke. Čudnovate spodobe metafizičko dadaističkih karakteristika sto ih zamjećujemo na nekim od slika kao i u oblicima instalacija, inspirirane su zapravo biblijskim paradoksom o prvotnom jedinstvu i kasnijoj podvojenosti muškarca i žene. Žena se, naime, najprije nalazila unutar muškarca, da bi je Bog kasnije izdvojio oformivši Evu od Adamovog rebra. Od tog trenutka muškarac i žena nastoje se ponovo sjediniti u činu spolnog odnosa. Naslikane figure i instalacije, zapravo, predstavljaju bića unutar kojih egzistiraju kako muški, tako i ženski princip. Istovremeno, na video-ekranu problematizira se egzistencijalni smisao žene u današnjem svijetu.
Svojom najnovijom izložbom Mezak je pokazao da su interpretacije po kojima ga se pokušalo svrstati u neoekspresioniste s pop-artističkim temama doduše točne, ali i odviše površne. Iskorak u multimedijalnu metafiziku sa snažnim egzistencijalističkim nabojem to najbolje potvrđuje.

Vanja Babić

 

SÝMBOLON – ŽUDNJA ZA CIJELINOM

"Meni se naime čini da ljudi uopće nisu shvatili moć ljubavi,
jer da jesu, podigli bi joj najveća svetišta i žrtvenike i prinosili bi joj najveće žrtve..." (Platon: Gozba 189 C5)

Po jednoj biblijskoj predaji Bog je ispod srca čovjekova uzeo rebro i od njega stvorio ženu. Po drugoj, u Prvom izvještaju o stvaranju, Bog kao krunu stvaranja stvara čovjeka - muško i žensko, kao jedno. Mit o androginima, muškom i ženskom u jednom, donosi i Platon u svom etičkom spisu "Gozba ili o ljubavi" da bi opisao poluboga Erosa, personifikaciju stvaralačke žudnje za ljepotom. Pri tom koristi pojam Sýmbolon. Grč. sýmbolon znači medaljon, pločicu prepolovljenu kocku ili prsten koji su u davnini bili znakovi raspoznavanja prijatelja ili donositelja vijesti. Sýmbolon je fragmenat koji u nečemu drugom traži svoju dopunu i na taj način stvara, izražava i omogućuje međusobno upoznavanje i cjelovitost. Kasnije, kao sto svi znamo, riječ simbol označuje svaki apstraktni znak kao oličene svih karakteristika nečega. Platon je prvi koji idejom simbola tumači i samo ljudsko biće. "Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načiniti jedno i izliječiti ljudsku narav. Stoga je svatko od nas medaljon jer je raspolovljen kao riba iverak pa neprekidno traži svoju drugu polovicu." (Gozba 191 b) To su rijeci Aristofanove, kroz čija usta Platon donosi mit o prvobitnom životu ljudi istodobno u vidu muškarca i žene. Ta bića bila su zaobljena, duplih udova i zajedničke glave sa dva lica. U takvom obliku bili su snažni i moćni te postali prijetnja bogovima. Da bi mu i dalje mogli služiti, Zeus se odlučuje da ih ne uništi sasvim, nego da im umanji snagu (i poveća brojnost) tako da ih rasječe popola (a ako ne budemo dobri - prijetnja je Zeusova - rasjeći će nas još po pola, pa ćemo skakutati na jednoj nozi). Takve polovice razbacao je po svijetu i one su se od tad očajnički tražile, a kad bi se našle ne bi mogle uživati u ljubavi jer su im spolovila bila u obrnutim smjerovima.
Bogovi su se smilovali i učinili potrebne preinake, ali ta bića su i dalje osjećala neutaživu žudnju. Hefest, bog kovač, upitao ih je: "Što je to ljudi, što želite steći jedan od drugoga?, pa ako bi ih zbunjene opet pitao: Nije li to za čim čeznete da što je moguće više budete skupa tako da se ne odvajate ni danju ni noću? Jer ako za čim čeznete, e voljan sam da vas stopim i zavarim u jedno tako da vas dvoje postanete jedno i da, dok budete živjeli, živite oboje zajedno kao jedna cjelina; a kada umrete, da opet i ondje u Hadu umjesto dvoje budete samo jedan, združeni i u smrti... Ljubav je, dakle, naziv za čežnju prema cjelovitost i stremljenje k njoj." Gozba 192 d-e).

Marinela